Raspamećeni roditelj

11.09.2011.

Još malo i Cvjetak puni 4 godine. U proteklih godinu dana je naglo narasla i sada je znatno viša od svojih vršnjaka, čak je viša i od neke djece koja imaju 5 godina. Uz to mršava, definitivno ne na mamu, počela je lagano da krivi leđa. Tačnije da ima neki pogureni stav kada stoji uspravno.

Ako se sjećate, pisala sam da smo prošle godine Cvjetak upisali na sportske aktivnosti u akademiju Score. Bili smo poprilično zadovoljni uz par sitnica tamo i vamo, ali nekako osjećam da ove godine to jednostavno nije dovoljno. S obzirom da se radi više o igri nego o nekom sportu gdje se ne forsiraju stvari kao što su pravilno držanje, počinjem da razmišljam o nekom baletu ili gimnastici kako bi preventivno djelovali na potencijalno krivljenje kičme. Tim više jer najmanje tri sata dnevno provodi pred TV-om ili igrajući se na iPad-u, a dolazi i zima. Tako sam sada raspamećena jer ne znam gdje da je upišem, ali svakako ću podijeliti bilo kakvo saznanje ako ga budem imala. A i vi posavjetujte ako imate šta.

S druge strane, sada će te već pomisliti da sam totalno luda, želim da je upišem na neki kurs engleskog. U stvari već sam je upisala. Priča slijedi.

Poznato je da dječiji mozak raste do nekih 6-7 godina i da je tada najplodnije tlo za usvajanje novih znanja. Djeca tog uzrasta mogu naučiti do 3 jezika tečno i to im ne predstavlja nikakav problem. Naravno, metode i načini trebaju biti prilagođeni tom uzrastu, dakle učenje kroz igru.

Ona dijelom gleda i crtane i dječije filmove na engleskom i igra edukativne igrice na iPad-u koje su namjenjene predskolskoj djeci također na engleskom. Ljetos smo na moru upoznali jednog malog Šveđanina i bilo je naprosto zapanjujuće kako sa njim pokušava da komunicira na engleskom jer je u svom malom mozgu shvatila da dječak ne zna ni jedan jezik koji ona zna pa je izvukla nešto treće što djelimično poznaje. Onda smo je testirali kod kuće bez veze pričajući sa njom neke osnovno stvari i skontali da ona zaista puno toga razumije ali tome ne zna dati oblik.

Sve u svemu, razmišljala sam da pronađem nekoga sa kim bi ona mogla pričati i ko bi sa njom komunicirao samo na engleskom, jer bilo bi zaista previše da mi sada uvedemo još jedan jezik u kuću, kada se pojavio na SA-X oglas za ovu skolu Helen Doron koja se upravo otvorila u Sarajevu. Oni rade sa bebama od 20 mj pa nadalje i to upravo na ovaj način na kojim sam ja to zamislila - stvaraju okruženje u kome se priča i igra na engleskom i na taj način djetetu usađuju jezik. Organizirali su i te neke demo časove, bili smo, ali ne mogu reći da sam pala na trepavice od oduševljenja. Prvenstveno zato što tete nisu sa engleskog govornog područja već naše cure, a za pare koje traže bi morali ponuditi nešto da se padne na trepavice. S obzirom da za sada ne znam za nešto bolje u Sarajevu, odlučili smo je upisati pa da vidimo.

Kao što vidite, počela sam da razmišljam i da se ponašam kao raspamećeni roditelj koji ne zna gdje bi prije svoje dijete upisao na dodatne aktivnosti. Možda zvučim i kao jedan od onih preambicioznih roditelja i puno sam razmišljala o tome, gdje treba postaviti granicu. Često čujem priče da djecu treba pustiti da se igraju, kako su naši roditelji to radili, daj im krišku u ruku i na ulicu, ne daj da gledaju TV, ne daj tehnologiju (kompjuter, igrice, iPad, mobitele)....Ali...

Mi više ne živimo u tom svijetu u kome su živjeli naši roditelji i mi kao djeca. Danas je je život mnogo teži, mnogo zahtjevniji, nije više socijalizam, za zaposlenje nije dovoljno više završiti srednju školu, pa ni fakultet. Traže se dodatna znanja, sve oko nas je na engleskom, stvari su dostupne preko interneta i njegovo korištenje tačnije korištenje kompjutera je neophodno. Za naše roditelje su TV i faks mašina bile wow, a mi smo se rodili sa tim. Danas su za nas internet, kompjuter, mobitel i touch screen wow a naša djeca su se rodila sa tim. Ne treba im uskraćivati nova znanja. Ne treba im sužavati vidike niti ih sprječavati da istražuju, ako čovjek ima uslova da im pruži. Naravno, nikada nije kasno, čovjek se uči dok je živ, ali ako je to sada lakše i brže se usvaja, postaje neodvojiv dio osobe, onda sam ja za.

Naravno, bitno je pronaći balans, ne dozvoliti po cijeli dan da bulji u sve to, ostaviti vrijeme i igru i šetnju i razgovor i kino i sport, ali omogućiti da ima dodira sa svim čudima današnjeg doba. Također treba prepoznati afinitete svog djeteta, ne gurati na silu tamo gdje neće ili ne voli. Uloga roditelja je vrlo delikatna u tom smislu.

Napisah ja svašta ovdje, ali jedno je činjenica. Prošle su bebeće godine, sada je vrijeme da se dijete polako gradi. I nije ni malo lako. Roditelj mora biti maksimalno posvećen. I to su, vjerujte, velike dileme, posebno kada se radi o roditelju koji radi 8 sati dnevno.

No vidjećemo...