Oprostite mi što smetam, ali ovaj narod nije zaslužio propast kulture i kulturnih institucija.
Čitam ove članke na internetu o jučerašnjoj konferenciji, istupe umjetnika koji se zblažnjavaju nad sudbinom muzeja i galerije a nigdje ne vidim konkretnog riješenja osim da, kao i za sve u ovoj državi, prikačimo još jednu instituciju na državne jasle i da sisamo pare iz sistema za vlastiti nerad.
Da nerad. Barem ono što je dostupno oku običnog čovjeka.
Još kada je bila priča o galeriji, gospođica direktorica daje izjavu kako u podrumu galerije imaju ne znam kakva djela, ne znam koje vrijednosti i kako će to sve ne znam zašto propasti zbog ne brige društva koje im neda platu.
Tada sam na sa-x napisala komentar u kome se pitam
da li je moguće da imamo instituciju u centru grada,
koji se prelama turistima koji još uvijek dolaze iz Evrope i svijeta
i koji imaju tu kulturu obilaska muzeja (to što je mi nemamo niko nam nije kriv)
i koji nakon što obiđu Baščaršiju nemaju čime da ispune dan,
a u podrumu te neke galerije imamo ne znam kakva djela
i nismo u stanju napraviti savršenu izložbu od onoga što imamo
koju ćemo oglasiti na sva zvona,
i staviti cijenu ulaznice 10 EURA za strance
i 5 KM za domaće,
i uz svaku sliku i eksponat postaviti ako treba ionako nezaposlenog zaposlenika galerije, pa makar to bila i direktorica, koji će da priča gostima istoriju eksponata.
Zar je moguće da niko ne koristi inetrent da dobije ideju kako se od muzeja i postojećih eksponata pravi biznis.
Zar je moguće da niko ne zna napisati projekat za EU fondove, pa evo npr. na temu okoliša sa zemaljskim muzejem, razmjene ideja i eksponata sa svjetskim muzejima, pomoć među institucijama. Ok, ne znaš napisati, moguće je, ali SERDA je davala besplatne cikluse obuke pisanja projekata za EU fondove, zainteresuj se, nauči. 2 ciklusa prekograničnih poziva je završeno sa CG, SR i HR, pa jedan Adriatic, pa jedan Regional. A još uvijek nije kasno. Kad može vatrogasno udruženje iz Trebinja, zašto ne može jedan muzej ili galerija. I još opremu dobiše.
Ne, mi volimo da sisamo pare od države a pri tome nemamo pokazati ništa od 1995-2011. da smo uradili kao neki veći projekat pa da kažemo "Evo vidite, mi dobro radimo, imamo ideje, imamo izložbe, pa dajte da ozvaničimo, da nam pomognete da nastavimo raditi ovako dobro".
To je ipak daleka budućnost. To je za neke sposobnije ljude.
Ja zato glasam da se ove institucije zatvore. Iako to nismo zaslužili.
p.s. Trebalo mi je ukupno 15 minuta pretrazivanja Google.a da nađem ideje za projekte:
1. Turisticka tura obilaska muzeja - ideja za projekat saradnje turističkih zajednica i muzeja i galerija u BiH po uzoru na http://www.harmattantours.com/dakartbiennale2010.html
2.Projekat približavanja muzejskih postavki mladim ljudima http://www.jmberlin.de/main/EN/04-About-The-Museum/06-News/02-projects.php
3. Projekat za združenu grupu više BiH muzeja (povežeš RS i FBiH uspjeh je zagarantovan) po uzoru na: http://www.culturalheritageconnections.org/wiki/Museum_Cooperation_KIT_and_DKI
Evropska mreža muzeja i link za traženje partnera na projektima: http://www.ne-mo.org/index.php?id=3 Zašto nas nema ovdje a npr. Hrvata ima?????? A kakve projekte samo ima ova mreža http://www.ne-mo.org/index.php?id=121&STIL=&C_PID=&C_UID=24
Mogućnosti za finansiranje projekata: http://ec.europa.eu/culture/creative-europe/
Da li se ikada iko zainteresirao da napravi projekat na ovaj poziv grada Pečuja? http://www.sarajevo.ba/ba/stream.php?sta=3&pid=896&kat=2
Dajte mi palicu da upravljam muzejom samo godinu dana pa da vidite! A nemam nikakvu vezu sa kulturom - čak naprotiv, možete me prozvati i nekulturnom!
Thursday, December 29, 2011
Monday, December 26, 2011
A Cvjetak raste...
Danas idemo da učimo klizati.
Mama je više uzbuđena od Cvjetka.
Nisam stala na klizaljke od osnovne škole. Ako ne slomim koji ud večeras i naredna 4 dana, niko me iz Zetre više izvaditi neće.
Osim toga, imali smo i prvu predstavu za roditelje na kojoj su polaznici plesne škole, između ostalih Cvjetak, pokazali šta su naučili prethodnih mjeseci. Za mene je to bilo takvo uzbuđenje, posebno što je roditeljima bio zabranjen pristup časovima a curice su još male da znaju ponoviti šta su radile, tako da smo bukvalno svih ovih mjeseci bili uskraćeni saznanja šta se dešava iza zatvorenih vrata.
Predstava se sastojala od demonstracije onoga što uče na času i male koreografije uz pjesmu Mamina lutka. Kada je izašla u onom malo kostimu na sceni mama se oduzela od sreće. Mali koraci u onim baletankama, zategnuti prsti, pravo tijelo, ples...šta da vam pričam.
A i engleski nam tako dobro ide....
Mama lebdi u oblacima.
Mama je više uzbuđena od Cvjetka.
Nisam stala na klizaljke od osnovne škole. Ako ne slomim koji ud večeras i naredna 4 dana, niko me iz Zetre više izvaditi neće.
Osim toga, imali smo i prvu predstavu za roditelje na kojoj su polaznici plesne škole, između ostalih Cvjetak, pokazali šta su naučili prethodnih mjeseci. Za mene je to bilo takvo uzbuđenje, posebno što je roditeljima bio zabranjen pristup časovima a curice su još male da znaju ponoviti šta su radile, tako da smo bukvalno svih ovih mjeseci bili uskraćeni saznanja šta se dešava iza zatvorenih vrata.
Predstava se sastojala od demonstracije onoga što uče na času i male koreografije uz pjesmu Mamina lutka. Kada je izašla u onom malo kostimu na sceni mama se oduzela od sreće. Mali koraci u onim baletankama, zategnuti prsti, pravo tijelo, ples...šta da vam pričam.
A i engleski nam tako dobro ide....
Mama lebdi u oblacima.
Monday, December 19, 2011
Apeli za pomoć
Osjećam se grozno.
Vjerovatno kako se bliži Nova godina i vrijeme darivanja sve učestaliji su pozivi za pomoć našim sugrađanima.
U danu primim, čujem ili vidim najmanje dva takva poziva.
Čak su na ekuponu počeli objavljivati akcije kupovine kupon. Znaju staviti i po dvije osobe u isto vrijeme. Bukvalno kao da ti nude da se odlučiš. Ona, on ili oboje.
Apeli za pomoć su na sve strane a meni sve neka muka od cjelokupne situacije.
Nazvaću, uplatiću, kupiću kupon, nije problem. Ali nekada nemam kad, ulicom žurim ne stignem ni pogledati papirić koji mi je neko gurnuo u ruku i želudac mi se prevrne kada trebam da donesem odluku da ću taj put da pređem preko apela i ne učinim ništa.
Da se ne shvati pogrešno, naravno da ljudi nemaju drugog izlaza nego moliti za pomoć. To im je jedini spas. Nedaj Bože nikome, ni bolesti ni da padneš drugome na teret. Ali toliko je takvih da je danas bukvalno bitno čiji je "marketinški tim" jači ili situacija teža da bi akcija urodila nekim značajnijim rezultatima. Čini mi se da su građani dovedeni u situaciju da biraju kome će uplatiti novac a to daje svemu još goru notu.
Mogu ja kriviti državu ali to nema nikakve svrhe.
Država je svakako takva da će naredne godine 50% naroda moliti za pomoć.
Samo kada se sjetim šta nam je sve priredila u narednoj godini ... novi porezi na plate, manji topli obrok, smanjene dnevnice za putovanje, organičenje na autorske ugovore.
No odoh ja na drugu temu...
Vjerovatno kako se bliži Nova godina i vrijeme darivanja sve učestaliji su pozivi za pomoć našim sugrađanima.
U danu primim, čujem ili vidim najmanje dva takva poziva.
Čak su na ekuponu počeli objavljivati akcije kupovine kupon. Znaju staviti i po dvije osobe u isto vrijeme. Bukvalno kao da ti nude da se odlučiš. Ona, on ili oboje.
Apeli za pomoć su na sve strane a meni sve neka muka od cjelokupne situacije.
Nazvaću, uplatiću, kupiću kupon, nije problem. Ali nekada nemam kad, ulicom žurim ne stignem ni pogledati papirić koji mi je neko gurnuo u ruku i želudac mi se prevrne kada trebam da donesem odluku da ću taj put da pređem preko apela i ne učinim ništa.
Da se ne shvati pogrešno, naravno da ljudi nemaju drugog izlaza nego moliti za pomoć. To im je jedini spas. Nedaj Bože nikome, ni bolesti ni da padneš drugome na teret. Ali toliko je takvih da je danas bukvalno bitno čiji je "marketinški tim" jači ili situacija teža da bi akcija urodila nekim značajnijim rezultatima. Čini mi se da su građani dovedeni u situaciju da biraju kome će uplatiti novac a to daje svemu još goru notu.
Mogu ja kriviti državu ali to nema nikakve svrhe.
Država je svakako takva da će naredne godine 50% naroda moliti za pomoć.
Samo kada se sjetim šta nam je sve priredila u narednoj godini ... novi porezi na plate, manji topli obrok, smanjene dnevnice za putovanje, organičenje na autorske ugovore.
No odoh ja na drugu temu...
Thursday, December 15, 2011
Monday, December 12, 2011
Rambo na Eurosongu!
http://www.radiosarajevo.ba/novost/69515/rambo-amadeus-na-eurosongu
Oduševljenje na kvadrat!
Jedva čekam da mu čujem pjesmu.
Molim da obratite pažnju na "najvjerovatnijeg" predstavnika BiH.
Šta reći....
Oduševljenje na kvadrat!
Jedva čekam da mu čujem pjesmu.
Molim da obratite pažnju na "najvjerovatnijeg" predstavnika BiH.
Šta reći....
Friday, December 9, 2011
Stručno usavršavanje
Nekada davno sam pročitala u nekom časopisu da je jedna od najboljih stvari koju parovi mogu učiniti za svoj brak organiziranje povremenih izlazaka u dvoje, hereinafter reffered to as "dejt".
Jasno je u današnje vrijeme čemu služi takva, nazovimo je, preporuka. Od svakodnevnih obaveza koje prouzrokuju umor, parovi jednostavno nemaju kada razgovarati, a i razgovori im se svedu uglavnom na neke teme vezane za djecu i eventualno posao/finansije. Taj razgovor traje možda sve ukupno sat vremena dnevno, ostalo je kuhanje, internet, gledanje televizije i zabavljanje djece (ukoliko postoje).
Organizirati dejt zvuči sasvim logično ali ponekad teško izvodivo. Čak nemoguće.
Ako posmatramo iz ugla žene koja ima dijete(djecu) ostati nasamo 2 sata sa mužem u nekom neformalnom ambijentu koji im odgovara i gdje mogu pričati zvuči kao raj na zemlji. Kako to izgleda iz ugla muškarca ne znam, možda mi vi možete reći. U svakom slučaju, dejt pomaže osvježavanju veze, ako je veza u krizi može pomoći prevazilaženju iste. Pa čak i ako pričate o djeci/novcu :)
Pročitah ja to i analizirajući nas skontah da nismo bili na dejtu od 2001. godine. Izlasci su uvijek u društvu, a ako nisu onda su odlasci u kino, pozorište, koncert, sve u svemu vrlo malo vremena za razgovor, za nas. Dok nismo imali dijete znali smo oboje raditi do sitnih sati, nositi posao kući. Sada to uglavnom radi moj čojek a ja nekako pokušavam uskladiti sebe i dijete pa onda radim iza 10 ako moram. Kako god okreneš malo vremena za nas.
I rekoh, dok nije kasno, probudimo control freak-a u sebi i počnimo organizirati dejtove.
Ispočetka, kad god nađemo vremena za dejt uvijek se tu nekako stvori društvo. Tako da ispadne društveni dejt. Prvi put kada smo izašli na djet u dvoje nismo znali o čemu bi pričali. Ne znam vam to objasniti, možda vi i vaš saputnik ne spadate u ovu kategoriju "ljudi koji nemaju kada da pričaju" pa me nećete shvatiti, ali kada ostadosmo nasamo nismo znali šta da pričamo izvan tema djete/posao.
I malo po malo, propričasmo. I počesmo stručno da se usavršavamo na nama.
Sinoć me je čovjek naučio da jednostavno ne možeš biti control-freak na duge staze. Ne možeš kontrolirati šta će se desiti za pola godine, pa ni za par mjeseci. Da neke stvari treba prepustiti Bogu a donositi odluke za neke stvari za koje se opcije nude sad.
A ja sam ga naučila da ljudi moraju pričati da bi spoznali jedni druge.
Dejt je višestruko koristan. Hem stičeš naobrazbu hem odmoriš mozak. A i korisno je za brak. Preporučujem.
Kada ste vi zadnji put bili na djetu?
p.s. uhvatila sam sebe da razmišljam da li staviti tag "djeca" i "posao" na ovaj post :)
Jasno je u današnje vrijeme čemu služi takva, nazovimo je, preporuka. Od svakodnevnih obaveza koje prouzrokuju umor, parovi jednostavno nemaju kada razgovarati, a i razgovori im se svedu uglavnom na neke teme vezane za djecu i eventualno posao/finansije. Taj razgovor traje možda sve ukupno sat vremena dnevno, ostalo je kuhanje, internet, gledanje televizije i zabavljanje djece (ukoliko postoje).
Organizirati dejt zvuči sasvim logično ali ponekad teško izvodivo. Čak nemoguće.
Ako posmatramo iz ugla žene koja ima dijete(djecu) ostati nasamo 2 sata sa mužem u nekom neformalnom ambijentu koji im odgovara i gdje mogu pričati zvuči kao raj na zemlji. Kako to izgleda iz ugla muškarca ne znam, možda mi vi možete reći. U svakom slučaju, dejt pomaže osvježavanju veze, ako je veza u krizi može pomoći prevazilaženju iste. Pa čak i ako pričate o djeci/novcu :)
Pročitah ja to i analizirajući nas skontah da nismo bili na dejtu od 2001. godine. Izlasci su uvijek u društvu, a ako nisu onda su odlasci u kino, pozorište, koncert, sve u svemu vrlo malo vremena za razgovor, za nas. Dok nismo imali dijete znali smo oboje raditi do sitnih sati, nositi posao kući. Sada to uglavnom radi moj čojek a ja nekako pokušavam uskladiti sebe i dijete pa onda radim iza 10 ako moram. Kako god okreneš malo vremena za nas.
I rekoh, dok nije kasno, probudimo control freak-a u sebi i počnimo organizirati dejtove.
Ispočetka, kad god nađemo vremena za dejt uvijek se tu nekako stvori društvo. Tako da ispadne društveni dejt. Prvi put kada smo izašli na djet u dvoje nismo znali o čemu bi pričali. Ne znam vam to objasniti, možda vi i vaš saputnik ne spadate u ovu kategoriju "ljudi koji nemaju kada da pričaju" pa me nećete shvatiti, ali kada ostadosmo nasamo nismo znali šta da pričamo izvan tema djete/posao.
I malo po malo, propričasmo. I počesmo stručno da se usavršavamo na nama.
Sinoć me je čovjek naučio da jednostavno ne možeš biti control-freak na duge staze. Ne možeš kontrolirati šta će se desiti za pola godine, pa ni za par mjeseci. Da neke stvari treba prepustiti Bogu a donositi odluke za neke stvari za koje se opcije nude sad.
A ja sam ga naučila da ljudi moraju pričati da bi spoznali jedni druge.
Dejt je višestruko koristan. Hem stičeš naobrazbu hem odmoriš mozak. A i korisno je za brak. Preporučujem.
Kada ste vi zadnji put bili na djetu?
p.s. uhvatila sam sebe da razmišljam da li staviti tag "djeca" i "posao" na ovaj post :)
Thursday, December 8, 2011
Retrospektiva 2011.
Bliži se Nova godina, sad će krenuti analize protekle i odluke za narednu.
Kontam da ja požurim pa da napravim analizu ove dok još nije kasno.
I razmišljam šta sam dobro napravila ove godine iako nisam imala neke posebne odluke da ću u njoj nešto napraviti.
I skontam da nisam ništa.
Možda iduće bude bolje :)
Kontam da ja požurim pa da napravim analizu ove dok još nije kasno.
I razmišljam šta sam dobro napravila ove godine iako nisam imala neke posebne odluke da ću u njoj nešto napraviti.
I skontam da nisam ništa.
Možda iduće bude bolje :)
Thursday, December 1, 2011
VIK
Sinoć pročitam post od Sharana koji, na njemu svojstven način, progovara o dugogodišnjem problemu koji ovaj grad ima a to je nestašica vode. Kada kažem dugogodišnji ne lažem iako su neki dijelovi grada tek odnedavno počeli imati redukcije zbog suše. Moja teta, koja živi na Kobiljoj glavi, već godinama nema vode od 12 do 6 ujutro, a odnedavno i do 7 30 ujutro.
Nekada davno na Svjetski dan voda sam pisala o najvećem mitu koji se plasira narodu u ovoj zemlji a to je da Bosna i Hercegovina ima dovoljno pitke vode.
Građani Sarajeva, kao i građani Zenice, Busovače, Brčkog, N. Travnika itd. taj mit na svojim leđima nose već godinama ali za čudo da se u Sarajevu, o kojem govorimo, niko ama baš niko ne buni što je to tako.
Ako bi sada počela pisati o VIK-u trebala bi mi tri bloga da pobrojim sve probleme koje ima to javno preduzeće koje ništa nije drugačije od GRAS-a i drugih javnih preduzeća koja opstaju zahvaljući subvencijama Kanatona. A subvencije su se značajno umanjile zbog finansijske krize u kojoj se nalazimo. Ako pratite sjednice skupštine Kantona i usvajanje budžeta za narednu godinu vidjećete da tek nekolicina zastupnika postavlja pitanje nadasve neefikasnih javnih preduzeća i preispitivanje odnosa Kantona prema njima.
Naime, VIK ima preko 1000 zaposlenih, dakle radi se bukvalo o socijalnoj ustanovi. Te ljude treba nahraniti, a uz to treba i održavati mrežu i sistem. Nedaj Bože da neko počne pričati o racionalizaciji kadrova kako u VIK-u tako i u GRAS-u. Nastao bi socijalni bunt, mada iskreno, čovjek to nekako potajno priželjkuje jer je to jedina nada da će se ljudi probuditi. Ali to Kanton neće i ne smije dozvoliti.
Krenuh ja u neku drugu priču a zaobiđoh ono odakle sam počela.
Ovaj grad ima problem sa vodom. U ovom gradu od 100% vode koja uđe u sistem cca 50-70% se izgubi zbog dotrajale mreže prije nego dođe do potrošača. Vjerovatno možete zamisliti kolika je vodovodna mreža grada, da tu cijevi ima iz turskog perioda, ni Čak Noris ne bi mogao otpetljati kuda ide koja cijev. Stoga je apsolutno nemoguće očekivati bilo kakva poboljšanja u tom smislu, jedno zbog toga što nema para za opravku mreže a drugo zato što je nemoguće otkopati sve i postaviti novo. Ipak, planski, malo po malo, moglo bi se djelovati na žarišnim tačkama. Ali avaj. Valja imati nekoga ko će to isplanirati, a Fahro jednostavno nija taj tip :)
Divlje se gradi i/ili neplanski, dozvoljavaju se priključci na vodovod tamo gdje vode realno nema ni za postojeće korisnike (ala Kobilja Glava ili ala cijela naselja u Barama, Breki, itd).
Dakle, uzimajući u obzir sve probleme koje imamo, sušu koja je bila ove godine, ja se pitam koliko još možemo izdržati ovako. Izvorišta imaju svoj kapacitet i novim priključcima bez saniranja stanja nećemo daleko dogurati.
Možda je ipak vrijeme da prestanemo čekati sistemska rješenja (bez kojih ne može, znam ja to, ali) i pođemo od sebe. Za početak - da zatvorimo česmu kada peremo zube.
Nekada davno na Svjetski dan voda sam pisala o najvećem mitu koji se plasira narodu u ovoj zemlji a to je da Bosna i Hercegovina ima dovoljno pitke vode.
Građani Sarajeva, kao i građani Zenice, Busovače, Brčkog, N. Travnika itd. taj mit na svojim leđima nose već godinama ali za čudo da se u Sarajevu, o kojem govorimo, niko ama baš niko ne buni što je to tako.
Ako bi sada počela pisati o VIK-u trebala bi mi tri bloga da pobrojim sve probleme koje ima to javno preduzeće koje ništa nije drugačije od GRAS-a i drugih javnih preduzeća koja opstaju zahvaljući subvencijama Kanatona. A subvencije su se značajno umanjile zbog finansijske krize u kojoj se nalazimo. Ako pratite sjednice skupštine Kantona i usvajanje budžeta za narednu godinu vidjećete da tek nekolicina zastupnika postavlja pitanje nadasve neefikasnih javnih preduzeća i preispitivanje odnosa Kantona prema njima.
Naime, VIK ima preko 1000 zaposlenih, dakle radi se bukvalo o socijalnoj ustanovi. Te ljude treba nahraniti, a uz to treba i održavati mrežu i sistem. Nedaj Bože da neko počne pričati o racionalizaciji kadrova kako u VIK-u tako i u GRAS-u. Nastao bi socijalni bunt, mada iskreno, čovjek to nekako potajno priželjkuje jer je to jedina nada da će se ljudi probuditi. Ali to Kanton neće i ne smije dozvoliti.
Krenuh ja u neku drugu priču a zaobiđoh ono odakle sam počela.
Ovaj grad ima problem sa vodom. U ovom gradu od 100% vode koja uđe u sistem cca 50-70% se izgubi zbog dotrajale mreže prije nego dođe do potrošača. Vjerovatno možete zamisliti kolika je vodovodna mreža grada, da tu cijevi ima iz turskog perioda, ni Čak Noris ne bi mogao otpetljati kuda ide koja cijev. Stoga je apsolutno nemoguće očekivati bilo kakva poboljšanja u tom smislu, jedno zbog toga što nema para za opravku mreže a drugo zato što je nemoguće otkopati sve i postaviti novo. Ipak, planski, malo po malo, moglo bi se djelovati na žarišnim tačkama. Ali avaj. Valja imati nekoga ko će to isplanirati, a Fahro jednostavno nija taj tip :)
Divlje se gradi i/ili neplanski, dozvoljavaju se priključci na vodovod tamo gdje vode realno nema ni za postojeće korisnike (ala Kobilja Glava ili ala cijela naselja u Barama, Breki, itd).
Dakle, uzimajući u obzir sve probleme koje imamo, sušu koja je bila ove godine, ja se pitam koliko još možemo izdržati ovako. Izvorišta imaju svoj kapacitet i novim priključcima bez saniranja stanja nećemo daleko dogurati.
Možda je ipak vrijeme da prestanemo čekati sistemska rješenja (bez kojih ne može, znam ja to, ali) i pođemo od sebe. Za početak - da zatvorimo česmu kada peremo zube.
Subscribe to:
Posts (Atom)