Didn't hear of a lot of outcry from the people of Japan following this tragedy. Pretty classy people to put this out. Worth viewing. Never heard of any country doing this...
Monday, February 20, 2012
Tuesday, February 14, 2012
Za koga?
Gledam neki dan intervju sa Prof Zdravkom Grebom u kome nam čovjek objašnjava zašto su se ljudi ujedinili u nevolji (čišćenju snijega) a ni puškom ih ne bi mogao natjerati na radnu akciju. On kaže da se ljudi pitaju "za koga" bi radili tako nešto i da sama činjenica da nema tog Nekoga ili Nečega utiče na opću demoralizaciju.
To je vjerovatno vrlo relevantno pitanje za socijologe i psihologe koji bi sigurno dali opsežne odgovore na pitanje zašto niko B&H ne drži kao dovoljan razlog ili kao Nekoga za koga bi se vrijedilo boriti.
Ta opća apatija i osjećaj "svejednosti" i "zadovoljstva minimumom" je ušao u sve pore društva kao cjeline i pojedinaca. Od toga pokušavam pobjeći ali me susreće na svakom koraku.
U listi aktivnosti bježanja od stvarnosti zasigurno je na prvom mjestu negledanje televizije a na drugom mjestu što manje kontakta sa ljudima koji su već duboko potonuli u apatiju, kojima je sve svejedno u životu i koji nemaju ni trunku želje da naprave nešto bolje.
Ali ne ide. Oni me susreću na svakom koraku.
Krenulo je sa klizanjem o kome sam obećala pisati u prošlom postu. Lomila sam se da li da pišem o tome ili ne jer nisam imala dovoljno snage da ljudima kažem u lice kada je trebalo. Ali ta škola klizanja od 5 dana u KK Olimp je bila šamar u lice ili hladna čarapa po sred čela koja me je podsjetila koliko ljudima nije stalo da daju trunku od sebe da nešto naprave boljim. Koncpet škole se sastoji u tome da nema koncepta i da te, bez obzira na godine, puste na led da se čuvajući uz ogradu dovučeš do mjesta treninga, pa ako znaš klizati i sam skontaš kako ćeš po ledu ok je, ako ne, slijedi pet dana u kojima te treneri, vidno iziritirani što ne znaš da kližeš i što moraju da rade sa tobom posebno, bez trunke strpljenja vuku za ruku desno lijevo sa minimum dijaloga i ohrabrenja koje djetetu treba da počne klizati. Ne svi, ali dvoje od četvero da.
Tako je počelo a onda su se redali redom Bjelašnica i prethodni post, GRAS i opći haos sa redovnim linijama, vremenska nepogoda i raspad sistema, metak u pismu, Skenderija..... U svemu tome povećao se broj sati gledanja televizije i dodatna doza depresije na temu nepostojanja institucija, države, nesposobnosti ljudi na ključnim pozicijama, stalnim incijativama za ukidanje ovoga ili onoga i ova najnovija za ukidanje Suda BiH, tajnog uništavanja povjerljivih dokumenata o kome niko ništa ne zna i dodatna pitanja o tome šta još mi ne znamo a dešava se u tajnosti sa konačnim ciljem uništavanja države.
I ne, večeras ne idem na premijeru iako je bio tračak nade da bih mogla. I dobro je, jer dodatna doza depresije bi me ubila. Žao mi samo Anđeline i Zane što će se večeras smrznuti u onoj haljinici u hladnoj sali gdje će se održati premijera.
To je vjerovatno vrlo relevantno pitanje za socijologe i psihologe koji bi sigurno dali opsežne odgovore na pitanje zašto niko B&H ne drži kao dovoljan razlog ili kao Nekoga za koga bi se vrijedilo boriti.
Ta opća apatija i osjećaj "svejednosti" i "zadovoljstva minimumom" je ušao u sve pore društva kao cjeline i pojedinaca. Od toga pokušavam pobjeći ali me susreće na svakom koraku.
U listi aktivnosti bježanja od stvarnosti zasigurno je na prvom mjestu negledanje televizije a na drugom mjestu što manje kontakta sa ljudima koji su već duboko potonuli u apatiju, kojima je sve svejedno u životu i koji nemaju ni trunku želje da naprave nešto bolje.
Ali ne ide. Oni me susreću na svakom koraku.
Krenulo je sa klizanjem o kome sam obećala pisati u prošlom postu. Lomila sam se da li da pišem o tome ili ne jer nisam imala dovoljno snage da ljudima kažem u lice kada je trebalo. Ali ta škola klizanja od 5 dana u KK Olimp je bila šamar u lice ili hladna čarapa po sred čela koja me je podsjetila koliko ljudima nije stalo da daju trunku od sebe da nešto naprave boljim. Koncpet škole se sastoji u tome da nema koncepta i da te, bez obzira na godine, puste na led da se čuvajući uz ogradu dovučeš do mjesta treninga, pa ako znaš klizati i sam skontaš kako ćeš po ledu ok je, ako ne, slijedi pet dana u kojima te treneri, vidno iziritirani što ne znaš da kližeš i što moraju da rade sa tobom posebno, bez trunke strpljenja vuku za ruku desno lijevo sa minimum dijaloga i ohrabrenja koje djetetu treba da počne klizati. Ne svi, ali dvoje od četvero da.
Tako je počelo a onda su se redali redom Bjelašnica i prethodni post, GRAS i opći haos sa redovnim linijama, vremenska nepogoda i raspad sistema, metak u pismu, Skenderija..... U svemu tome povećao se broj sati gledanja televizije i dodatna doza depresije na temu nepostojanja institucija, države, nesposobnosti ljudi na ključnim pozicijama, stalnim incijativama za ukidanje ovoga ili onoga i ova najnovija za ukidanje Suda BiH, tajnog uništavanja povjerljivih dokumenata o kome niko ništa ne zna i dodatna pitanja o tome šta još mi ne znamo a dešava se u tajnosti sa konačnim ciljem uništavanja države.
I ne, večeras ne idem na premijeru iako je bio tračak nade da bih mogla. I dobro je, jer dodatna doza depresije bi me ubila. Žao mi samo Anđeline i Zane što će se večeras smrznuti u onoj haljinici u hladnoj sali gdje će se održati premijera.
Subscribe to:
Posts (Atom)