Znaš kako nekad ležiš u krevetu i razmišljaš o proteklom danu i onda skontaš kako bi lijepo bilo podijeliti misli sa ljudima oko sebe (stvarnim i virtualnim), sjetiš se da možeš napisati post i onda iz čista mira ustaneš, upališ računar i počneš pisati. Pa uz to skontaš kako nema više reklama (ili ih barem ja ne vidim) i sjetiš se da te dugo nije bilo na blogger.ba. I skontaš da više nemaš ni stari template, ali nema veze, pišeš. Načićeš ga valjda negdje na nekom od stikova.
Da bi izašao iz svoje čahure, posebno ako je ona satkana od negativnosti i poricanja, čovjek mora da se kreće, da upoznaje ljude, da se druži i razmjenjuje mišljenja. Čovjek mora da vidi kako drugi žive, da spozna drugačiju realnost, da se osvjesti. Opet putujem. I upoznajem ljude. Malo drugačije od sarajlija. Ja ih zovem “obični ljudi“. Jer sarajlije su za mene neobični ljudi. U stvari opterećeni ljudi. Obični ljudi žive u Kostajnici, Dubici, Prijedoru, Ugljeviku, Čeliću, Teočaku, Loparama, Oštroj Luci, Novom Gradu. Ljudi čija realnost je opterećena nekim drugim problemima od problema koji imaju sarajlije. Ljudi koji žive jedan tihi i miran život sa vrlo skromnim primanjima. Ili se to samo meni čini ili u ovoj zemlji žive sasvim normalni ljudi, ne toliko opterećeni vjerom koliko se želi prikazati kroz medije. Putovanja u meni bude nadu da ima nade. Sve dok ne upalim televizor.
Hvala svima koji su me pratili na blogspotu. Tratinčica se vraća na blogger.ba.
Wednesday, May 16, 2012
Thursday, April 12, 2012
Proljetno renoviranje
Kao i svake godine, Traty ide na proljetno renoviranje.
Na spisku aktivnosti su bili i još uvijek su:
- skidanje 5 kg viška (a ako budem uporna mozda i 7 do idealne težine)
- zatezanje (redovni aerobik i bicikl)
- novi pramenovi i sisanje
- mikrodermoabrazija lica (kupljen kupon-to be used)
Cijela poenta ovog posta je totalna samohvala da sam skinula 4 kg, što će reći da sam treću sedmicu na dijeti i to onoj Dukanovoj. Nije teško, vazdan nešto jedem ali pošto je dijeta proteinska ne jedem šećer i ugljikohidrate u vidu voća, hljeba i tjestenine. Ova dijeta je stvorena za mene jer moj problem i jesu ugljikohidrati. Znate ono kada se oduzmete od sreće kada vidite kiflu ili špagete :) Furaću do kraja ove sedmice a onda uvodim voće, te pomalo ovo ostalo. To je tzv. ova konsolidacijska faza.
Istina je da ni jedna dijeta nije dobra ako ti ukida pravo da jedeš nešto od esencijalnih namirnica za život. Ali meni zdrava prehrana nikada nije donijela rezultat osim totalne stagnacije u kilogramima. Godinama. Zato sam sebi rekla, tri sedmice te neće ubiti. I nisu.
Sad je jedini problem koji imam konfekcijski broj hlača u ormaru :). Što i nije tako loše jer je stigla nova kolekcija za proljeće/ljeto :)))
Na spisku aktivnosti su bili i još uvijek su:
- skidanje 5 kg viška (a ako budem uporna mozda i 7 do idealne težine)
- zatezanje (redovni aerobik i bicikl)
- novi pramenovi i sisanje
- mikrodermoabrazija lica (kupljen kupon-to be used)
Cijela poenta ovog posta je totalna samohvala da sam skinula 4 kg, što će reći da sam treću sedmicu na dijeti i to onoj Dukanovoj. Nije teško, vazdan nešto jedem ali pošto je dijeta proteinska ne jedem šećer i ugljikohidrate u vidu voća, hljeba i tjestenine. Ova dijeta je stvorena za mene jer moj problem i jesu ugljikohidrati. Znate ono kada se oduzmete od sreće kada vidite kiflu ili špagete :) Furaću do kraja ove sedmice a onda uvodim voće, te pomalo ovo ostalo. To je tzv. ova konsolidacijska faza.
Istina je da ni jedna dijeta nije dobra ako ti ukida pravo da jedeš nešto od esencijalnih namirnica za život. Ali meni zdrava prehrana nikada nije donijela rezultat osim totalne stagnacije u kilogramima. Godinama. Zato sam sebi rekla, tri sedmice te neće ubiti. I nisu.
Sad je jedini problem koji imam konfekcijski broj hlača u ormaru :). Što i nije tako loše jer je stigla nova kolekcija za proljeće/ljeto :)))
Thursday, April 5, 2012
Bolje užasan kraj nego užas bez kraja
http://www.klix.ba/vijesti/bih/bolje-uzasan-kraj-nego-uzas-bez-kraja/120405032
Bježiš, ignorišeš ali te sustiže. Ako ništa, moram 2 puta sedmično 4 puta proći pod zgrade Zajedničkih institucija BiH i vidjeti one jadne ljude koje, čini mi se, ignoriraju svi osim novinara.
Na jednom plakatu piše "Zatrubi protiv ovakve vlasti". Dva puta sedmično u četiri prolaza nisam čula nikoga da je zatrubio. Građani Sarajeva su samo upalili dugme Ignore i prolaze pored tih ljudi kao da ne postoje. Prvih dana su im i bili zanimljivi, kao neke životinje u kavezu kojima se treba čuditi ili diviti, pa su usporavali svoje automobile. Ali onda su postali dio svakodnevnice i Ignore je najbolje dugme za stisnuti.
Jučer sam zatrubila prolazeći pored. Kontam, možda onaj butterfly efekat (ako sam potrefila da je to taj), pa ako ja zatrubim možda će još neko. Nije niko a i svakako su me gledali kao mazluma. Kako vozači pored mene tako i oni jadni ljudi jer su valja zaboravili da im taj plakat visi iznad glave.
A kako bi bilo kada bi svaki vozač imao malo građanskog aktivizma u sebi i kada prođe zatrubio. Zar vam se ne bi podigao adrenalin i zar ne bi ste možda pomislili da ima nade za nas kao društvo u cjelini?
Bježiš, ignorišeš ali te sustiže. Ako ništa, moram 2 puta sedmično 4 puta proći pod zgrade Zajedničkih institucija BiH i vidjeti one jadne ljude koje, čini mi se, ignoriraju svi osim novinara.
Na jednom plakatu piše "Zatrubi protiv ovakve vlasti". Dva puta sedmično u četiri prolaza nisam čula nikoga da je zatrubio. Građani Sarajeva su samo upalili dugme Ignore i prolaze pored tih ljudi kao da ne postoje. Prvih dana su im i bili zanimljivi, kao neke životinje u kavezu kojima se treba čuditi ili diviti, pa su usporavali svoje automobile. Ali onda su postali dio svakodnevnice i Ignore je najbolje dugme za stisnuti.
Jučer sam zatrubila prolazeći pored. Kontam, možda onaj butterfly efekat (ako sam potrefila da je to taj), pa ako ja zatrubim možda će još neko. Nije niko a i svakako su me gledali kao mazluma. Kako vozači pored mene tako i oni jadni ljudi jer su valja zaboravili da im taj plakat visi iznad glave.
A kako bi bilo kada bi svaki vozač imao malo građanskog aktivizma u sebi i kada prođe zatrubio. Zar vam se ne bi podigao adrenalin i zar ne bi ste možda pomislili da ima nade za nas kao društvo u cjelini?
Saturday, March 17, 2012
BH Eurosong 2012
Prođe još jedan BH Eurosong. Nisam nešto čitala puno o komentarima na pjesmu. Čini mi se da ih ove godine ima najmanje. Valjda su svi odustali od našeg tima i njihovih ideja. Ne mogu reći ni da su se susjedi proslavili, osim naravno Crne Gore. Nekako mi se čini da će Rambo pomesti scenu ove godine i to vrlo elegantno. Nije džaba Mega Car.
No da se vratim na našu pjesmu. Ja ne znam slažete li se, ali pjesma ako na prvo slušanje nije ušla u uho ona ne može napraviti ništa. Vrlo je mali broj fanova koji danima prije slušaju pjesme i ozbiljno se bave prognozama. recimo da je više od 50% srednjovječnih gledatelja koji će TV upaliti tu noć, poslušati šta se nudi i glasati.
Prema priči Maje i Mahira, oni su se pravo potrudili. I jesu. Muzika je meni stvarno divna. Kombinacija simfonijskog orkestra i istočnjačkih instrumenata se uklopila. Ali to je tako dosadno! Dosadno za Evroviziju. Pjesma neće biti ni primjećena u gomili.
Kada smo kod teksta, nije on loš. Ali je dosadan. Kao da je Maja sjela, napisala roman i onda napravila pjesmu po istoimenom romanu.
Spot. Ne mogu da vjerujem. Grozno. Onaj voz, sivilo..Vjerovatno spot ima priču ali ta priča meni nija na prvu bila jasna.
Sve u svemu, cjelokupni dojam je da je ovogodišnji tim napravio istu priču kao i Marija Šestić, samo što je ona pjevala u spotu na brodu a ova pjeva na vozu. Opet se pravila prosječna pjesma koja uopće nema šanse da postane hit ni na domaćem tržištu a kamo li dalje.
Moja procjena je da neće proći ni polufinale.
I konačno jedno iskreno mišljenje o Eurosongu. Premotaj na 3:20. Dino kralju.
Monday, February 20, 2012
A ‘Thank you’ from Japan …
Didn't hear of a lot of outcry from the people of Japan following this tragedy. Pretty classy people to put this out. Worth viewing. Never heard of any country doing this...
Tuesday, February 14, 2012
Za koga?
Gledam neki dan intervju sa Prof Zdravkom Grebom u kome nam čovjek objašnjava zašto su se ljudi ujedinili u nevolji (čišćenju snijega) a ni puškom ih ne bi mogao natjerati na radnu akciju. On kaže da se ljudi pitaju "za koga" bi radili tako nešto i da sama činjenica da nema tog Nekoga ili Nečega utiče na opću demoralizaciju.
To je vjerovatno vrlo relevantno pitanje za socijologe i psihologe koji bi sigurno dali opsežne odgovore na pitanje zašto niko B&H ne drži kao dovoljan razlog ili kao Nekoga za koga bi se vrijedilo boriti.
Ta opća apatija i osjećaj "svejednosti" i "zadovoljstva minimumom" je ušao u sve pore društva kao cjeline i pojedinaca. Od toga pokušavam pobjeći ali me susreće na svakom koraku.
U listi aktivnosti bježanja od stvarnosti zasigurno je na prvom mjestu negledanje televizije a na drugom mjestu što manje kontakta sa ljudima koji su već duboko potonuli u apatiju, kojima je sve svejedno u životu i koji nemaju ni trunku želje da naprave nešto bolje.
Ali ne ide. Oni me susreću na svakom koraku.
Krenulo je sa klizanjem o kome sam obećala pisati u prošlom postu. Lomila sam se da li da pišem o tome ili ne jer nisam imala dovoljno snage da ljudima kažem u lice kada je trebalo. Ali ta škola klizanja od 5 dana u KK Olimp je bila šamar u lice ili hladna čarapa po sred čela koja me je podsjetila koliko ljudima nije stalo da daju trunku od sebe da nešto naprave boljim. Koncpet škole se sastoji u tome da nema koncepta i da te, bez obzira na godine, puste na led da se čuvajući uz ogradu dovučeš do mjesta treninga, pa ako znaš klizati i sam skontaš kako ćeš po ledu ok je, ako ne, slijedi pet dana u kojima te treneri, vidno iziritirani što ne znaš da kližeš i što moraju da rade sa tobom posebno, bez trunke strpljenja vuku za ruku desno lijevo sa minimum dijaloga i ohrabrenja koje djetetu treba da počne klizati. Ne svi, ali dvoje od četvero da.
Tako je počelo a onda su se redali redom Bjelašnica i prethodni post, GRAS i opći haos sa redovnim linijama, vremenska nepogoda i raspad sistema, metak u pismu, Skenderija..... U svemu tome povećao se broj sati gledanja televizije i dodatna doza depresije na temu nepostojanja institucija, države, nesposobnosti ljudi na ključnim pozicijama, stalnim incijativama za ukidanje ovoga ili onoga i ova najnovija za ukidanje Suda BiH, tajnog uništavanja povjerljivih dokumenata o kome niko ništa ne zna i dodatna pitanja o tome šta još mi ne znamo a dešava se u tajnosti sa konačnim ciljem uništavanja države.
I ne, večeras ne idem na premijeru iako je bio tračak nade da bih mogla. I dobro je, jer dodatna doza depresije bi me ubila. Žao mi samo Anđeline i Zane što će se večeras smrznuti u onoj haljinici u hladnoj sali gdje će se održati premijera.
To je vjerovatno vrlo relevantno pitanje za socijologe i psihologe koji bi sigurno dali opsežne odgovore na pitanje zašto niko B&H ne drži kao dovoljan razlog ili kao Nekoga za koga bi se vrijedilo boriti.
Ta opća apatija i osjećaj "svejednosti" i "zadovoljstva minimumom" je ušao u sve pore društva kao cjeline i pojedinaca. Od toga pokušavam pobjeći ali me susreće na svakom koraku.
U listi aktivnosti bježanja od stvarnosti zasigurno je na prvom mjestu negledanje televizije a na drugom mjestu što manje kontakta sa ljudima koji su već duboko potonuli u apatiju, kojima je sve svejedno u životu i koji nemaju ni trunku želje da naprave nešto bolje.
Ali ne ide. Oni me susreću na svakom koraku.
Krenulo je sa klizanjem o kome sam obećala pisati u prošlom postu. Lomila sam se da li da pišem o tome ili ne jer nisam imala dovoljno snage da ljudima kažem u lice kada je trebalo. Ali ta škola klizanja od 5 dana u KK Olimp je bila šamar u lice ili hladna čarapa po sred čela koja me je podsjetila koliko ljudima nije stalo da daju trunku od sebe da nešto naprave boljim. Koncpet škole se sastoji u tome da nema koncepta i da te, bez obzira na godine, puste na led da se čuvajući uz ogradu dovučeš do mjesta treninga, pa ako znaš klizati i sam skontaš kako ćeš po ledu ok je, ako ne, slijedi pet dana u kojima te treneri, vidno iziritirani što ne znaš da kližeš i što moraju da rade sa tobom posebno, bez trunke strpljenja vuku za ruku desno lijevo sa minimum dijaloga i ohrabrenja koje djetetu treba da počne klizati. Ne svi, ali dvoje od četvero da.
Tako je počelo a onda su se redali redom Bjelašnica i prethodni post, GRAS i opći haos sa redovnim linijama, vremenska nepogoda i raspad sistema, metak u pismu, Skenderija..... U svemu tome povećao se broj sati gledanja televizije i dodatna doza depresije na temu nepostojanja institucija, države, nesposobnosti ljudi na ključnim pozicijama, stalnim incijativama za ukidanje ovoga ili onoga i ova najnovija za ukidanje Suda BiH, tajnog uništavanja povjerljivih dokumenata o kome niko ništa ne zna i dodatna pitanja o tome šta još mi ne znamo a dešava se u tajnosti sa konačnim ciljem uništavanja države.
I ne, večeras ne idem na premijeru iako je bio tračak nade da bih mogla. I dobro je, jer dodatna doza depresije bi me ubila. Žao mi samo Anđeline i Zane što će se večeras smrznuti u onoj haljinici u hladnoj sali gdje će se održati premijera.
Friday, January 27, 2012
Muda za bubrege
Slušam jutros na radiju, RSG, javlja se neki slušatelj sms-om i kaže kako je bio sinoć na noćnom skijanju i kako je bilo fenomenalno. Sasvim slučajno sam sinoć i ja bila na noćnom skijanju i u meni proradi vulkan nakupljenih tema za postove. Nažalost opet kritički, ali tako sam nastrojena, džaba je.
Počeću od problema.
Mislim da je problem u našem čovjeku. Bosnacu i Hercegovcu.
Ne znam tačno šta je izvor problema, ali taj Bosanac i Hercegovac nekako u genetskom kodu ima zapisano da je zadovoljan sa svim što mu se servira i misli da je to najbolje. Da li je to zato što taj Bosanac i Hercegovac ne zna da ima bolje, ne znam. Ali mora biti da zna. Barem u vrijeme interneta, globalizacije, slobodne komunikacije i putovanja, ako ne zna on lično, mora da je čuo od nekoga da IMA BOLJE.
Reći za skijanje na Bjelašnici da je bilo fenomenalno je u najmanju ruku zbunjujuće.
Čula sam nedavno da je došao novi menadžment u ZOI i da ljudi rade fenomenalne stvari. Napravili su staze, uredili Babin dol, imaju planove za budućnost i rade da ljudima obezbjede vrhunsko skijanje.
Nabrijana na tu priču, sinoć me mal hercika ne opali od uzbuđenja kada sam se približavala Bjelašnici i onim osvjetljenim stazama koje se vide od skretanja za Dejčiće - kao da baš žele da podignu adrenalin.
Prva stvar, pakring besplatan. 5+ za organizatore.
Druga stvar, karta za noćno 18 KM. Priznaćete nije jeftino, još kad dvoje idu 36 nije nimalo jeftino.
Ako naplatiš 18 KM onda hoću da za 2,5 sata skijanja uživam na ionako kratkoj stazi.
Treća stvar. Gužva. Ok neizbježno, jedno sidro radi, al onaj naš naroda brate, da može skiju bi ti u usta ugurao samo da te pređe. Sreća imaju dvije kolone, uredna lijeva i neuredna desna, pa se nekako preživjelo. Ali kao što rekoh, neizbježno je.
I onda staza. Cijela poenta skijanja je da je staza uređena da se na njoj može skijati. A staza je sve bila nego uređena. U gornjem dijelu led i hangovi. U donjem dijelu neutabana, puna snijega. Neka pametna glava se dosjetila da treba PRAVITI snijeg za vrijeme noćnog skijanja. Pa osim što te zaspe onaj ledeni snijeg kao ledena kiša i zaledi ti obraze i sve ako nisi zaštićen, na stazi ostavlja određene količine neutabanog snijega koji samo poduplava količinu koja je ionako prirodno tu neutabana.
Ne mogu zaobići ni našu skijašku kulturu gdje je u stvari fol da ti neko uleti klizeći i prepadne te, gura se da se spusti prije tebe i izgura te da dođe na žicu prije tebe.
Meni je skijanje na Bjelašnici sinoć bila noćna mora i nemam više namjeru ići na skijanje na Bjelašnicu. Bog nam je dao sve, i planine i u podnožju termalne vode, i snijeg ove godine, i mašine za pravljenje snijega i opremu i ljude a mi ne znamo napraviti ugođaj za skijanje i stazu kako treba da se po njoj skija sa užitkom.
Za svoje pare želim da mi je skijanje FENOMENALNO. I izvinjavam se, ali ono sinoć nije bilo fenomenalno. Ono je bilo grozno. Ne znam kako je dnevno skijanje, al nemam nikakvu nadu da su staze uređene i utabane. Za svoje pare biram 7 dana fenomenalnog skijanja u inostranstvu. I totalno sam razočarana. Jer sam zaista gajila velike nade.
U narednom postu: ekspirijans sa učenjem klizanja u Sarajevu
Monday, January 16, 2012
Djeca i skijanje
Cvjetak je proskijao. Znamo plug i pravimo zavoje.
Samo kao informacija, ukoliko imate želju da vam dijete nauči skijati, možete ga staviti prvi put na skije još sa 3 godine ali ne očekujte da će nešto puno naučiti. Sa 4 to je već druga priča :).
Najvažnije je da nađete dobrog instruktora/instruktoricu koja se zna ophoditi sa vašim djetetom.
Ja vam tu ne mogu preporučiti nikoga, ali sam čula da je škola Real way u Sarajevu izuzetno dobra. Ne znam samo sa koliko godina počinju raditi sa djecom.
Pozdravljam vas.
Samo kao informacija, ukoliko imate želju da vam dijete nauči skijati, možete ga staviti prvi put na skije još sa 3 godine ali ne očekujte da će nešto puno naučiti. Sa 4 to je već druga priča :).
Najvažnije je da nađete dobrog instruktora/instruktoricu koja se zna ophoditi sa vašim djetetom.
Ja vam tu ne mogu preporučiti nikoga, ali sam čula da je škola Real way u Sarajevu izuzetno dobra. Ne znam samo sa koliko godina počinju raditi sa djecom.
Pozdravljam vas.
Tuesday, January 10, 2012
Cukomrzac
http://www.mojevijesti.ba/novost/110153/psi-lutalice-siju-strah-na-ulicama-sarajeva
Nisam cukomrzac. Volim pse. Ali one kućne.
Još od kako me je ujela jedna kuja 1992 ispred kuće u Sarajevu jer je mislila da šetam prema njenim kučićima te samim tim želim da im naudim, ulične pse zaobilazim u velikom luku.
Ne, nisam cukomrzac ali apsolutno ne razumijem tu ljubav prema psima lutalicama za koje se otvaraju azili gdje će svaki cuko imati mjesečnu skrb u vrijednosti od 150 KM niti razumijem borbu društva za zaštitu životinja da se apsolutno svi psi lutalice u gradu smjeste u tu ustanovu.
Dok je još bilo vlasti u ovom gradu cuke su se hvatale i eutanizirale i niko nije ni znao ni imao nešto protiv. Bilo je i dalje uličnih pasa, onoliko koliko je bio prihvatni kapacitet grada i to je to.
Nisam cukomrzac ali ne mogu da shvatam da se ulični psi i njihove potrebe stavljaju ispred ljudi i njihovih potreba.
Ulični psi mi smetaju i nemam ništa protiv da ih sve pokupe šintori i eutaniziraju po kratkom postupku. Ustvari, ispade da jesam cukomrzac. Ok, so what.
Nisam cukomrzac. Volim pse. Ali one kućne.
Još od kako me je ujela jedna kuja 1992 ispred kuće u Sarajevu jer je mislila da šetam prema njenim kučićima te samim tim želim da im naudim, ulične pse zaobilazim u velikom luku.
Ne, nisam cukomrzac ali apsolutno ne razumijem tu ljubav prema psima lutalicama za koje se otvaraju azili gdje će svaki cuko imati mjesečnu skrb u vrijednosti od 150 KM niti razumijem borbu društva za zaštitu životinja da se apsolutno svi psi lutalice u gradu smjeste u tu ustanovu.
Dok je još bilo vlasti u ovom gradu cuke su se hvatale i eutanizirale i niko nije ni znao ni imao nešto protiv. Bilo je i dalje uličnih pasa, onoliko koliko je bio prihvatni kapacitet grada i to je to.
Nisam cukomrzac ali ne mogu da shvatam da se ulični psi i njihove potrebe stavljaju ispred ljudi i njihovih potreba.
Ulični psi mi smetaju i nemam ništa protiv da ih sve pokupe šintori i eutaniziraju po kratkom postupku. Ustvari, ispade da jesam cukomrzac. Ok, so what.
Subscribe to:
Posts (Atom)