Mad baby

02.02.2009.

Dobijem neki bebeči newsletter u kome nas pitaju da li nam se ikada učinilo da nam dijete za svaku sitnicu proizvodi zvuk kao kada noktima stružete po tabli za pisanje.

DA!

Izgleda da smo ušli u tu fazu. Bjesomučnog krištanja za svaku sitnicu. I to onog krištanja od kojeg se svaka dlaka na tijelu nakostriješi. A u nekim situacijama je to praćeno krokodilskim suzama. Kada nešto hoće, bez obzira da li joj dam ili ne dam, krišti dok to ne dobije. Kada ima neki problem koji treba da riješi prvo krišti pa onda ako joj se ne pomogne počne da riješava. Ako je usmjerim da nešto radimo kao npr. presvlačimo se, kupamo se, jedemo i ostalo, a to se njoj ne radi. Ima li Bože još nešto? Nismo još imali scene bacanja u javnom prostoru ali je to isključivo zato što nam taktika odvraćanja pažnje kada se osjete naznake da bi mogla da se baca još uvijek pali.

Uglavnom, postavlja se pitanje da li je dijete već razmaženo ili smo još uvijek u fazi kada nas testira odnosno kada testira naše ponašanje u odnosu na njeno (da li će vrištanjem da dobije ono što želi). Ja sam "kadra" vjerovati da je ovo drugo. Ili se samo tješim. Uglavnom mislim da smo ušli u ključni period kada ponašanje roditelja umnogome utiče na buduću (ne)razmaženost.

Znam da je dalje do nas. Ali je vrlo teško se postaviti u odnosu na ovaj problem. U stvari mogu reći da mi je ovo najteži period od kako sam rodila svoj Cvjetak. Pokušavam pratiti neku svoju intuiciju i unutarnji glas koji mi kaže kada je uredu da odragujem ljutinom na to krištanje a kada da popustim pred njim.

Ako je u pitanju problem koji ne može da riješi (npr. izvadi igračku iz neke kutije, ili se zapetlja u neki kabal) pa zbog toga krišti, pokušavam je pustiti da ga sama riješi uz moju instrukciju kako to da uradi. Obično prestane krištati kada vidi da sam joj posvetila pažnju. Ako krišti zato što hoće nešto što joj ne dam, pokušam joj odvratiti pažnju. Teško mi je ružiti je jer mislim da je ona još uvijek mala da bi joj se nešto moglo objasniti a da ona shvati zašto je nešto dozvoljeno a nešto nije. Koliko sam upratila, dijete od 16 mjeseci samo po tonu glasa može zaključiti da li je nešto uradilo pogrešno. Pa se nekako i time vodim. Najteže mi je kada krišti zato što ja hoću da uradim nešto što ona neće (presvlačenje, spavanje, jelo). Smirivanje pa izvršavanje zamišljenog u principu najteže ide i tu treba jako puno da joj se odvrati pažnja nečim drugim. U svim slučajevima pokušavam pričati sa njom zašto nešto treba ili ne treba da se radi ali, iako znam da me donekle razumije, ta priča ne pije vode. Uglavnom, apsolutno ne znam da li radim ispravno ili pogrešno, vjerovatno će vrijeme pokazati.

Samo ima jedna stvar... vrlo teško biti istrajan kada te pogleda onim okicama i dubokim ispitivačkim pogledom. Onda bi je čovjek najradije pojeo i sve joj pustio da radi šta hoće. Vjerujem da se tako prave razmažena djeca. A ja nekad pomislim, pa neka je, nek bude razmažena. Meni je, nije drugima.