Za koga?

Gledam neki dan intervju sa Prof Zdravkom Grebom u kome nam čovjek objašnjava zašto su se ljudi ujedinili u nevolji (čišćenju snijega) a ni puškom ih ne bi mogao natjerati na radnu akciju. On kaže da se ljudi pitaju "za koga" bi radili tako nešto i da sama činjenica da nema tog Nekoga ili Nečega utiče na opću demoralizaciju.

To je vjerovatno vrlo relevantno pitanje za socijologe i psihologe koji bi sigurno dali opsežne odgovore na pitanje zašto niko B&H ne drži kao dovoljan razlog ili kao Nekoga za koga bi se vrijedilo boriti.

Ta opća apatija i osjećaj "svejednosti" i "zadovoljstva minimumom" je ušao u sve pore društva kao cjeline i pojedinaca. Od toga pokušavam pobjeći ali me susreće na svakom koraku.

U listi aktivnosti bježanja od stvarnosti zasigurno je na prvom mjestu negledanje televizije a na drugom mjestu što manje kontakta sa ljudima koji su već duboko potonuli u apatiju, kojima je sve svejedno u životu i koji nemaju ni trunku želje da naprave nešto bolje.

Ali ne ide. Oni me susreću na svakom koraku.

Krenulo je sa klizanjem o kome sam obećala pisati u prošlom postu. Lomila sam se da li da pišem o tome ili ne jer nisam imala dovoljno snage da ljudima kažem u lice kada je trebalo. Ali ta škola klizanja od 5 dana u KK Olimp je bila šamar u lice ili hladna čarapa po sred čela koja me je podsjetila koliko ljudima nije stalo da daju trunku od sebe da nešto naprave boljim. Koncpet škole se sastoji u tome da nema koncepta i da te, bez obzira na godine, puste na led da se čuvajući uz ogradu dovučeš do mjesta treninga, pa ako znaš klizati i sam skontaš kako ćeš po ledu ok je, ako ne, slijedi pet dana u kojima te treneri, vidno iziritirani što ne znaš da kližeš i što moraju da rade sa tobom posebno, bez trunke strpljenja vuku za ruku desno lijevo sa minimum dijaloga i ohrabrenja koje djetetu treba da počne klizati. Ne svi, ali dvoje od četvero da.

Tako je počelo a onda su se redali redom Bjelašnica i prethodni post, GRAS i opći haos sa redovnim linijama, vremenska nepogoda i raspad sistema, metak u pismu, Skenderija..... U svemu tome povećao se broj sati gledanja televizije i dodatna doza depresije na temu nepostojanja institucija, države, nesposobnosti ljudi na ključnim pozicijama, stalnim incijativama za ukidanje ovoga ili onoga i ova najnovija za ukidanje Suda BiH, tajnog uništavanja povjerljivih dokumenata o kome niko ništa ne zna i dodatna pitanja o tome šta još mi ne znamo a dešava se u tajnosti sa konačnim ciljem uništavanja države.

I ne, večeras ne idem na premijeru iako je bio tračak nade da bih mogla. I dobro je, jer dodatna doza depresije bi me ubila. Žao mi samo Anđeline i Zane što će se večeras smrznuti u onoj haljinici u hladnoj sali gdje će se održati premijera.