Uspavljivanje

30.01.2008.

Nema koja stvar oko beba nije najvažnija, ali možda najnapornija je uspavljivanje. Beba koja je pravo pospana opet teško utone u san, a ako ste pretjerali sa stimulacijom pred vrijeme za spavanje da bi se beba dobro izmorila i bolje spavala onda ste napravili još veći problem. Premorena beba još teže zaspi.

A sam način uspavljivanja je nešto što svaka mama razvije sama za sebe, od čega je najgori nosanje i ljuljanje. Do 3 mjeseca još i nekako, ali kada beba oteža, Bogami mamina leđa zaplate najviše. Neko uspavljuje na nogama, znate ono, sjede ispruženih nogu, stavi jastuk položi bebu na noge i onda ljulja. Neko ljulja u kolijevci, neko voza u kolicima...ne znam ima li neki još metod, ja sam koristila sve gore navedene. Uz to se navije muzika, pjeva, pusti voda da teče, ma nema šta sve ne samo da bi dijete zaspalo. I to ako se zna da djete spava po najmanje 3 puta dnevno i još noćno uspavljivanje, to je četiri puta dnevno madžioničarskih trikova da dijete zaspi.

Tu su onda naravno i pogrešni načini uspavljivanja sa dudom, jer se dijete kada mu ispadne duda u snu počen buditi i plače sve dok mu se ne vrati duda, što je posebno frustrirajuće navečer jer se to može desiti po nekoliko puta.

Na dosta mjesta sam pročitala da djete treba samo spustiti u krevetac, bez dude, poljubiti, zamračiti sobu i izaći. Ono će malo plakati, malo kenjkati ali će na kraju zaspati. I naravno, što ranije se počne sa ovakvom praksom dijete će prije shvatiti kako samo da zaspi.
Da bi mama počela sa ovom praksom treba imati čelične živce da sluša svoje dijete kako plače. Ja sam očeličila tek nedavno i počela da primjenjujem ovu metodu. Ključni faktor je bio gripa kada ni ja ni suprog nismo mogli da nosamo dijete koje pod uticajem gripe koju ima roditelj teži 5 tona a ne 5 kg. Uglavnom, zbog nemogućnosti nosanja i hodanja, curetak je spušten u krevet, stavljene su vatice u uši, i čekao se konačni ishod.

Uglavnom, prvi put je vrištala 10 minuta, drugi put 7 minuta, onda je nekoliko puta kenjkala 3-4 minute, da bi sada skoro svaki put odkenjkala jedno 5 minuta, cuclala ruke, i na kraju zaspala. Roditeljima više nisu potrebni čelični živci jer ona više ne plače već samo zove par minuta (to je to kenjkanje).

Pretpostavljam da je prihvatanje ovog načina uspavljivanja individualno od djeteta do djeteta, te da puno zavisi u kom periodu djetetovog života se počne, ali definitivno vrijedi pretrpiti malo plakanja. Mi nismo još 100% kod svih uspavljivanja na ovoj metodi, još uvijek malo koristimo kolica za uspavljivanje i ljuljanje u kolijevci, ali lagano, malo po malo ćemo preći u potpunosti. Osnovni razlog je što mama još uvijek nema baš tako čelične živce i propisala je dnevnu dozu plakanja bebi preko koje ne bi ni mama ni beba mogle više podnijeti u ovom trenutku.

Jedan koristan link na ovu temu (and guess what, opet zahvaljujuci Ulicaru) je http://www.qec.org.au/news/podcasts.php sa zvucnim zapisima kako se ponašati kod uspavljivanja beba.